Ovih dana sam zašla u novo polje – učenje nečeg lepog na novi način.
Zapravo, učimo mi svakog dana po malo, ali ovo čemu poklanjam potpunu pažnju čini me posebno ispunjenom.
Znaš ono kad podješ sebi da kupiš haljinu?
I onda tražiš, dodiruješ materijale, preskačeš one što već šušte pred očima, a kamoli pod rukom.
Isprobavaš, ne svidja ti se, nijedna nije ona haljina. Preuska, drečava, previše providna, čudnog kroja, bez bretela…
Traje ta potraga.
I na samom kraju pronadješ tu jednu – haljinu ko skrojenu za tebe. Sa džepovima.
Jer gde ćeš čuvati snove?
Imala sam jednu takvu.
Cigla narandžasta, idealne dužine, njihala se na vetru i dok koračam, mada u njoj kao da sam lebdela.
Nosila sam je na plaži, po gradu, u večernjim šetnjama, do pijace, ma nosila sam je čak i u Afriku.
Stajala mi je savršeno, a zapravo sam se osećala posebno kad je obučem.
Kupila sam se sasvim slučajno. Iako mi je bilo jasno da je ta haljina čekala samo mene.
E, ovo što trenutno učim daje mi isti osećaj, kao da je samo za mene pisano.
100% match.
A šta se desilo sa haljinom, pitate se.
Postala mi je tesna u predelu grudi. Ostavila sam je jednoj curi u Africi.
Obožavam priče. Usputne. One sa poentom. One koje motivišu i prodrmaju.
Ne znam da li su mi draže one neme – kad se beba kikoće ili kad par pleše uz pesmu koja ih podeća na neki trenutak sreće iz prošlosti, volim priče koje se osete.
One što izazovu emociju pa ne možeš da spavaš jer ta jedna priča probudi sav usnuli talog sreće. Od pre. Sve ono što si volela.
Ali si ostavila po strani.
Znaš na šta mislim?
Mislim na šetnje.
Druženje.
Čitanje knjiga.
Oblikovanje gline.
Pisanje.
Ples.
Vez.
Vežbanje.
Fotografisanje.
Vožnja bajsom.
Roleri.
Pravljenje kozmetike (ovo je moj podsetnik).
Pravljenje kolača ili osmišljavanje recepata.
Mislim na klasičanu brigu i negu o svemu iznutra.
A za mene je briga o sebi jednako radost.
I ne podrazumeva bezbroj bočica seruma za lice.
Ovo je serum za dušu i najpristupačniji je.
Probaj.
Mahogrl,
Jovana